Kada bi neki inžinjer osmislio
proizvod koji nema svrhe niti smisla, zar to ne bi bila stvar koja umanjuje
njegovu vrijednost u toj profesiji i kvari njegov ugled i položaj kao inžinjera?
Dok suprotno tome, sve što je bolja svrha i smisao te nove napravljene stvari,
to sve više diže njegov ugled, položaj i vrijednost u toj struci i ukazuje na
njegovu stručnost.
Kako onda da Allah (Bog) čije je znanje nedokučivo i čija je mudrost neupitna, stvori čovjeka, a da mu ne odredi svrhu? Samo takvo razmišljanje, da je čovjek stvoren bez smisla i svrhe, je uvreda za Allaha i grijeh.
Koja je to onda svrha radi koje je
čovjek stvoren? Najbolje mjesto gdje možemo potražiti odgovor na ovo pitanje je
posljednja Allahova knjiga, objava svim ljudima, jer Onaj ko je stvorio
najbolje zna zašto je stvorio.
Kaže Allah: „Džine i ljude sam
stvorio samo zato da Me obožavaju.“ (Kur'an 51:56) Iz ovoga vidimo da je
svrha postojanja ljudi da se odazovu Allahovoj naredbi, da se samo Njemu
pokoravaju i da samo Njega obožavaju. U tome je tajna ljudske sreće i na ovome
i na sljedećem svijetu, jer nema niko da ti može reći kako da najbolje vodiš
svoj život bolje od Onoga ko ti je taj život dao.
Obožavati samo Allaha znači činiti
tevhid. A to znači da sve stvari koje su ibadeti, a to je sve ono što On voli,
što je naredio i pohvalio, i nagradu za to pripremio, da se sve to čini samo
radi Njega i Njemu, iz ljubavi prema Njemu, nade u Njegovu milost i nagradu, te
straha od njegove srdžbe i kazne, sve to iz poniznosti prema Njemu veličajući
Ga.
Iz ovog vidimo da je Allah ljudima dao
ovu uzvišenu i plemenitu svrhu, a to je da Njemu robuju i da se na njih odnose
Njegove naredbe i zabrane, čijim će slijeđenjem oni doći do Njegove ljubavi i
zadovoljstva, time će se uzdignuti iznad životinja - onih koji žive samo radi
strasti i prohtjeva. A ima li veće svrhe i cilja od toga da ideš prema tome da
te Onaj ko te je stvorio zavoli?!
I u tome vidimo vrijednost čovjekovog
života, jer nešto vrijedi onoliko koliko za njega možeš dobiti protuvrijednosti.
Istinska vrijednost našeg života je u tome da za njega dobijemo nagradu Allahovo
zadovoljstvo.
Tevhid je najbolje djelo koje čovjek
može uraditi, zbog toga je Allah slao hiljade poslanika njihovim narodima jedne
iza drugih da u tevhid pozivaju, i zbog toga im je objavu spuštao od Sebe, iz
milosti prema robovima Svojim. Pa je i nama došao posljednji Allahov poslanik
Muhammed, neka je na njega salavat i selam, kojeg su svi ljudi obavezni da
slijede, da ne bi rekli: „Knjiga je data dvjema skupinama prije nas (židovi
i kršćani), a mi nismo znali šta je u njima.“ (Kur'an 6:156) Da time niko
nema isprike na danu kada Gospodara svoga sretne.
Tevhid se dijeli na teoretski, koji je
temelj, i praktični koji je proizvod i nužni rezultat teoretske spoznaje. Oba
ova dijela su obavezna, jedan bez drugog ne vrijede i ne uvode osobu u islam.
U teoretsku spoznaju spada čvrsto
ubjeđenje da je samo Allah Gospodar i Stvoritelj svega, koji svime upravlja i
koji svime odlučuje, da On samo život i smrt daje, da samo On daje i uzima, i vjerovanje
u sva ostala djela kojima je Uzvišeni Allah opisan u objavi. Obaveza je
vjerovati da ove stvari pripadaju samo Allahu i da niko u njima mimo Njega
udjela nema, i da niko ne radi slično Njemu.
Isto tako obaveza je priznati i u to
čvrsto vjerovati da je Allah opisan najljepšim imenima i najpotpunijim
svojstvima kojima je sam Sebe opisao i kojima ga je opisao Njegov Poslanik,
neka je na njega salavat i selam. I uz to je obaveza vjerovati da su sva
Njegova imena i svojstva potpuna, da u njima nema nikakvog nedostatka i mahane,
te da nema nikog ko Mu sliči i ko Mu je ravan u svim Njegovim imenima i
svojstvima, ili u djelu njih.
Iz ovoga vidimo da je teoretska
spoznaja čvrsto vjerovanje da je Allah jedini savršeni i potpuni Gospodar.
Ali ova spoznaja nije sama po sebi
dovoljna da čovjeka uvede u islam, jer smo rekli da ne vrijedi bez praktičnog
dijela tevhida, a to je pokornost Allahu onako kako On hoće, iz ljubavi, straha
i nade.
Dokaz za to je sam Iblis, koji je bio
neposlušan Allahu, koji je se oglušio na naredbu Allaha Uzvišenog, pa ga je
Allah prokleo i rekao da je time nevjernik postao (Kur'an 2:34). Iako je ubrzo
nakon toga Allaha dozvao i zamolio počevši sa riječima: „Gospodaru moj...!“
(Kur'an 15:32) Pa je priznao da je Allah Gospodar i bez sumnje je u to ubjeđen
bio, ali je nevjernik postao jer se Njegovoj naredbi nije pokorio. Te vidimo da
mu nije koristilo samo to vjerovanje, i da ono nije dovoljno da osoba bude
musliman.
To isto vidimo kada pogledamo u
suštinu stanja ljudi među kojima je poslan Muhammed, neka je na njega salavat i
selam. Oni su ljudi koji su vjerovali u Allaha, vjerovali su da je On njihov
Gospodar (Kur'an 10:31), ali im to nije koristilo jer su mu druge praktično
ravnim smatrali, te su se od spomena samo Allaha grčili. Upućivali su Njemu
ibadete i obožavali su Ga, ali su pored Njega i drugima ibadete činili. Zbog
toga su bili mušrici.
Iz ovoga vidimo da je potrebno uz
vjerovanje u tevhid dodati i praktičnu primjenu toga, jer Onaj ko je savršeni i
potpuno Gospodar, koji jedini sve posjeduje i svima upravlja je i jedini koji
zaslužuje da se obožava. Kaže Allah u prvoj naredbi u mushafu: „O ljudi,
obožavajte Gospodara svoga...“ (Kur'an 2:21) Jer ako tvrdite da vam je On
Gospodar, nužno se Njemu morate pokoriti.
I ova praktična primjena tevhida, a to
je da svi ibadeti budu samo Allahu, i da se odrekne svih drugih božanstava, je stvar
zbog koje su slati poslanici, to je ono oko čega su se razilazili sa svojim
narodima i u šta su ih pozivali (Kur'an 16:36).
Zbog toga što je to stvar koju su
njihovi narodi negirali, priznavanje toga uvodi u islam i to je značenje
šehadeta La ilahe illellah, što znači: „Nema istinskog Boga mimo Allaha.“
Poznato je da dobra djela brišu loša
(Kur'an 11:114), a kako je tevhid najbolje djelo nema sumnje da je on u stanju
da najviše loših djela obriše. Pa ko upotpuni tevhid ući će u Džennet bez
polaganja računa i bez kazne i bit će od Allahovih evlija i najdražih Mu
stvorenja. Ko upotpuni tevhid Allah će biti zadovoljan sa njegovim načinom
života, pa ne pitaj o sreći tog života s kojim je Allah zadovoljan, nisu isti
takav i ostali ni u sreći ni u tuzi, ni u blagostanju ni u nedaći, ni u životu
ni u smrti. Tevhid je Allahovo pravo kod robova, koje ako ispune, Allah im daje
da imaju pravo kod Njega da ih u Džennet uvede.
Molim Allaha da nam podari da Ga istinski spoznamo, i iz ljubavi i poniznosti Mu robujemo!
Pripremio: Redžo Muratović