Islam - prirodna vjera

 

Islam - prirodna vjera

Riječ fitre u jezikoslovnim okvirima upućuje na stvaranje.[1] O tome Ibn Menzur kaže: “Allah je stvorio (fetera) živa bića i On ih je oblikovao.”

Fitre upućuje na početak stvaranja nečega, odnosno njegov izum.[2]

Kaže se da je Allah stvorio bića podarivši im ono što Mu je već bilo znano. Također, glagol u prezentu s dammom jefturu upućuje na stvaranje.[3]

Ovo bi ukratko bilo o značenju riječi fitre u leksičkim okvirima.

Što se tiče vjerozakona, prema većini učenjaka, među kojima su i Ibn Tejmijje i njegov učenik Ibn el-Kajjim, ovaj pojam odnosi se na vjeru islam.

Prirodna vjera (fitra) je najveća motivacija religioznosti, a vjerski tekstovi upućuju na to da je čovjek stvoren sa urođenim instiktom priznavanja i obožavanja Gospodara. Ibn el-Kajjim kaže da su učenjaci poput Ikrime, Mudžahida, Hasana, Ibrahima, Dahaka i Katade kao dokaz navodili sljedeći ajet: "Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba se mijenjati Allahova vjera." (Er-Rum, 30)

Oni smatraju da se sintagma fitrete Allah odnosi na islam, dok konstrukcija la tebdile lihalki Allah upućuje na Allahovu vjeru.[4]

Dakle, svako živo biće stvoreno je prije svega u uvjerenju da Allah postoji i da je On gospodar i stvoritelj svega.

Niko ne odstupa od ove činjenice stvaranja, osim ako čovjekovo srce nije obuzelo nešto što ga odvraća od toga.[5]

Poslanik ﷺ kaže: “Svako dijete rađa se u prirodnoj vjeri (islamu), ali ga roditelji učine jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom.”

U jednoj drugoj predaji se umjesto “u prirodnoj vjeri” navodi “u ovoj vjeri”, dok u drugoj stoji “u vjeri”.[6]

U predaji koju prenosi Ijad b. Hamar kaže se sljedeće: “Božiji Poslanik ﷺ prenio je riječi Uzvišenog Allaha u hadis-kudsiju: ‘Zaista sam stvorio sve ljude u čistoj vjeri, ali su im došli šejtani i odvratili ih od njihove vjere.’”[7]

Također, čovjek je po prirodi stvoren da kada ga zahvate nedaće traži utočište kod svog Gospodara. Kada čovjeka zadesi nedaća, kada je izložen nekoj opasnosti, čak i ako je nevjernik ili ateist, iz njegove svijesti nestaju maštarije i iluzije, a u njoj ostaje priroda njegovog prvobitnog stvaranja, te počinje zapomagati najglasnije što može, iz dubine duše i srca, dozivajući svog Gospodara da ga izbavi iz neprilika i briga, tražeći samo kod Njega utočište.

Istinu je rekao Uzvišeni Allah: "Kad se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu, a kad ih On do kopna dovede, odjednom druge Njemu ravnim smatraju." (El-Ankebut, 65)

Kada se kaže da je čovjek stvoren u čistoj vjeri, ne misli se da je stvoren sa znanjem o islamu, jer Allah kaže: "Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate." (En-Nahl, 78)

Ovdje nije namjera ukazati na to da se čovjek rađa bez znanja i da ne poznaje politeizam i monoteizam, jer Poslanik ﷺ kaže: “Rađa se u vjeri.” U drugoj se predaji prenosi “u ovoj vjeri”.

Suština navedenog jeste to da se svako novorođenče rađa u upućeno prema svom Stvoritelju, potvrđujući Njegovo upravljanje svim i konstatirajući svoju potčinjenost samo Njemu. Kada bi se oslobodio onoga što ga sputava ne bi se okretao nikome mimo Njega, kao što se dijete rodi naklonjeno prema onome što odgovara njegovom tijelu od hrane i pića, zato žudi za mlijekom, koje mu odgovara i koje ga hrani.[8]

U skladu s navedenim Poslanik ﷺ je rekao da dijete njegovi roditelji učine jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom.

On nije rekao da ga okreću ka islamu, jer je dijete u prvobitnoj vjeri, a prihvatanje druge vjere mimo islama, zbog utjecaja vanjskih faktora, smatra se napuštanjem temelja prvobitne vjere. Dakle, svako dijete na zemaljskoj kugli rađa se u svojoj prirodnoj vjeri, a to je islam. Novorođenče se rađa s uvjerenjem u postojanje Stvoritelja iskazujući Mu naklonost i usmjeri se ka Njemu. Ako je dijete ostalo u svom prvobitnom stvaranju, ono je muslimanske vjere i ne treba obnoviti svoj ulazak u islam kada postane svjesno, odnosno kada odraste.

Ali, ako odraste sa svojim roditeljima kao nemusliman i prigrli njihovu neispravnu vjeru, dužno je da tu vjeru odbaci i da prihvati islam, odnosno da posvjedoči da je samo Allah Bog i da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov poslanik. Nakon toga je potrebno da nauči propise vjere, da zna obavljati namaz/molitvu te da se upozna s ostalim vjerskim obavezama.

Pojašnjavajući to da su ljudi stvoreni u jednoj, čistoj vjeri, Muhammed Tahir el-Ašur kaže: “Činjenica da su ljudi stvoreni u čistoj vjeri ukazuje na to da je Allah stvorio ljude privržene propisima ove vjere. Njene prihvaćene postulate uskladio je s prirodom njihovog stvaranja, a ne suprotno njima. Oni nisu udaljeni od te vjere, niti je odbacuju, kao što ne odbacuju ni monoteizam. Jer, monoteizam je u skladu s prirodom uma i ispravnim promišljanjem. Čak ako bi čovjek bio prepušten da slobodno razmisli bez da mu se ukazuje i upućuje na neispravna uvjerenja on će se usmjeriti ka monoteizmu, koji mu je svojstven u skladu s prirodom stvaranja.” Ovaj učenjak kaže i ovo: “Činjenica da je islam urođena prirodna vjera i da je prihvatanje (pridržavanje) njegovih propisa sukladno urođenom instinktu odlika je kojom se islam odlikuje u odnosu na ostale vjere.” Što se tiče samih temelja ove vjere, njih dijele i druge božanske religije, što je potvrdio i Kur’an: "To je jedina prava vjera." (Jusuf, 40)

Islam je sveopća i vječna vjera koja odgovara svakom vremenu i svim narodima. Razlog za to je što su njegovi propisi zasnovani na prirodnim osnovama čovjekovog stvaranja, s intencijom da odgovara svim ljudima i svakom vremenu. Sam čin stvaranja usklađen je na način da islam upućuje na velikodušnost i olakšanje, koji sami po sebi zahtijevaju prirodnu urođenost stvaranja.[9]

Pojašnjavajući islam kao prirodnu, Allahovu vjeru, ovaj učenjak kaže: “Islam kao prirodna, Allahova vjera upućuje na to da sam čin vjerovanja odgovara racionalnom instinktu. Vjerski propisi ili su sami po sebi također urođene stvari, tj. odvijaju se tako da ih razum može shvatiti i spoznati i posvjedočiti ih ili zbog svoje ispravnosti i koristi ne kose se sa fitrom-urođenim instiktom (čistom vjerom). Zakoni poslovanja odgovarajuu prirodi stvaranja; traženje dobrobiti u skladu je s prirodom čovjekovog stvaranja.”[10]

Iz navedenog je očito da je islam prirodna vjera, na osnovu koje je Uzvišeni Allah stvorio ljude, dok je sam čovjek stvoren s uvjerenjem u postojanje Stvoritelja i radi robovanja Njemu. To je u suštini religioznost, a to je njen motivator, na što vrlo eksplicitno upućuju i zakonodavni tekstovi.

Također, ti tekstovi jasno ukazuju na to da su ova urođenost i uvjerenje u postojanje Stvoritelja, kao jedinog boga i gospodara, podložni utjecaju, modificiranju i odstupanju usljed vanjskih faktora. Vanjski faktori koji dovode čovjekovu prirodu u koliziju s ispravnim pravcem su šejtani, roditelji i neznanje/nemar.

Šejtani

Ovo je prvi i osnovni faktor utjecaja. O tome se govori u spomenutoj predaji Ijada b. Hamara. Pod šejtanima se misli na šejtane džine i šejtane ljude, koji nastoje odvratiti ljude od njihove prirode stvaranja, kako ne bi priznali svog Gospodara.

Roditelji

Već smo naveli hadis koji kaže da dijete njegovi roditelji učine jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom. Ovo je jedan od najutjecajnijih faktora, jer su u biti djeca snažno povezana s roditeljima, koji imaju ogroman utjecaj na njih.

Društvo i mediji također uveliko igraju ulogu roditelja, te imaju važnu ulogu u odvraćanju ljudi od njihove urođenosti i prvobitnog stvaranja.

Neznanje/nemarnost

Smatra se snažnim faktorom u odvraćanju čovjeka od njegove prirode. Nemar zbog ovozemaljskih užitaka i blagodati kojima se čovjek predaje dovodi do toga da osoba zaboravlja svoga Gospodara i da se udaljava od svoje prirode, u kojoj ga je Allah stvorio.

U Kur’anu Uzvišeni Allah kaže: “I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: 'Zar Ja nisam Gospodar vaš?', oni su odgovarali: 'Jesi, mi svjedočimo', i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: 'Mi o ovome ništa nismo znali.' Ili da ne reknete: 'Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?'” (El-E’raf, 172–173)

Ovaj ajet jasan je dokaz da je nemar jedan od najvećih faktora udaljavanja čovjeka od svoje prirode.[11]

Ako bi neko zapitao koja je korist urođenog instikta čovjeka ako je čovjek pod utjecajem vanjskih faktora, koji ga odvlače od njegove prirode, a teško je da se čovjek može osloboditi od jednog vanjskog faktora ili svih njih, odgovor bi glasio da je Allahova mudrost podrazumijeva postojanje urođene prirode čovjeka kako bi se realizirao cilj čovjekovog iskušenja prema dobru i zlu, a nakon toga slijedi nagrada ili kazna zbog onoga što je činio. Dakle, da mu je eventualno urođeni instikt za vjeru toliko jak da na njega ne može ništa utjecati, nevjerstvo i zastranjivanje se ne bi ni desili od strane čovjeka, već bi bio imun na kufr - nevjerstvo, a samim tim ne bi se realizovalo iskušenje, a Allahu pripada ogromna mudrost.

Ovakva priroda čovjeka posjeduje mnogobrojne koristi, koje se ogledaju u sljedećem:

Ova čovjekova priroda u njega je usadila religioznost i pokornost Allahu, pa ako se ne pokori Uzvišenom čovjek će se pokoravati nečemu drugom kako bi zadovoljio svoju potrebu za religioznosti. Sličan je primjer onoga koji će, kada ga obuzme glad, s ciljem da glad utoli, a u nemogućnosti da nađe hranu koja mu odgovara, jesti i nečistu hranu.

Ovaj nam primjer općenito pojašnjava religioznost ljudi, a nije rijedak slučaj da su vjerovanje i ono u što se vjeruje (obožava) ništavni.

Ova urođenost učinila je da narav čovjeka prihvati pokornost i uskladi je s njenim zahtjevima. Ove značajke vrlo su bitne za čovjeka, jer sve ono što nije u skladu s prirodom čovjekov ego odbacuje i ne udovoljava tim zahtjevima.

Ova urođena priroda predodređena je na istinu, jer kada se čovjek upozna s dvije vjere, pravom i lažnom, njegova priroda pravi razliku između njih i teži ka ispravnoj. Taj nagon pojavljuje se duboko u duši, srce biva smireno i sigurno, tako da će prihvatiti onu pravu. Tako taj osjećaj ili ispolji i prihvati ga i pridržava se, ili mu ne udovolji zbog hira, straha, navike i sličnih razloga koji odvraćaju od istine. O tome Uzvišeni Allah kaže: "I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci." (En-Neml, 14)

Ta urođenost dariva čovjeku koji je na ispravnom putu uvjerenost u istinu koju podržava, čak ako nema ni teoretske dokaze koje mu takva uvjerenost pruža. Ovo nam ujedno pojašnjava da musliman ne napušta i ne odbacuje svoju vjeru jer je ona u skladu s njegovom prirodom, odnosno potvrđuje mu uvjerenost da je njegova vjera ispravna. Isti je slučaj i s osobom koja se okrene islamu, napustivši druge, neistinite vjere. On je snažno prihvati kao što se utopljenik drži za spasonosno uže uvjeren da je ova vjera ispravna i u skladu s njegovom prirodom.

Allah najbolje zna![12]

Izvor: Islam suština, vjerski propisi, dogmatika i načela, prof. dr. Muhammed Ibrahim el-Hamed, str. 27-33.

---

[1] Ibn Menzur, Lisan el-Arab, 5/56.

[2] Ibid., 5/56.

[3] Ibnul-Kajjim, Šifaul-’alil, str. 572–575; Ibn Tejmijje, Der’u te'arudil-akli ven-nakli, 8/371.

[4] Ibnul-Kajjim, Šifaul-’alil, str. 572–573; Ibn Tejmijje, Der’u te'arudil-akli ven-nakli, 8/376.

[5] Muhammed ibn Usejmin, Resailu fil-'akide, str. 11; dr. Su’ud Halef, Dirasat fil-edjanil-jehudijje ven-nasranijje, str. 27.

[6] Buharija, 2/97, Muslim, 1258.

[7] Muslim, 2865

[8] Šifaul-’alil, str. 578–579.

[9] Tefsir Et-Tahrir ve et-tenvir, 21/9.

[10] Tefsir Et-Tahrir ve et-tenvir, 21/9.

[11] Dirasat fil-edjan, str. 28–30.

[12] Dirasat fil-edjan, str. 30–31.