Kazivanje o čovjeku
Kazivanje o čovjeku započelo je još
kada je Uzvišeni Allah stvorio oca svih ljudi – Adema, alejhisselam. Stvorio ga
je Svojom plemenitom rukom od zemlje, udahnuo u njega Svoga duha/ruha i poučio
ga imenima svih stvari: ptica, životinja i dr. Zatim je naredio melecima da mu
se poklone i na taj mu način iskažu uvažavanje i počast. Svi su mu se
poklonili, osim Iblisa, koji je bio iz redova džina. On je ovu naredbu odbio i
uzoholio se, pa ga je Uzvišeni Allah izveo iz nebeskog kraljevstva, poniženog i
odbačenog, osudivši ga na prokletstvo, prezrenost i Vatru.
Nakon toga je Iblis zamolio Uzvišenog
Allaha da mu da vremena do Sudnjeg dana, o čemu se i u Kur’anu govori:
“Daje ti se vremena!”, reče On. (El-E’raf, 15)
A Iblis reče: “E tako mi
dostojanstva Tvoga, sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među
njima robova iskrenih!” (Sad, 82–83)
“E, zato što si odredio pa sam u
zabludu pao”, reče, “kunem se da ću ih na
Tvom Pravom putu presretati, pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva
prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!“
(El-E’raf, 16–17)
Uzvišeni Allah mu je rekao: “Izlazi
iz njega, pokuđen i ponižen!”, reče On. “Tobom i svima onima koji se
budu povodili za tobom doista ću Džehennem napuniti!” (El-E’raf, 18)[1]
Svevišnji ga je izbacio iz Dženneta.
Dao mu je sposobnost da opsjeda i zavodi sve do Sudnjeg dana, kako bi mu se
grijesi uvećali, a samim tim i njegove kazne. Zato će njegovo mučenje biti
dvostruko veće. Allah ga je učinio primjerom prema kojem će se loše djelo
razlikovati od dobrog.
Potom je Allah od Adema stvorio
njegovu suprugu Havu, uz koju će živjeti i s kojom će prisan biti. Naredio im
je da žive u džennetskom blagostanju, u kojem se nalazi sve što oko nije
vidjelo, uho čulo, niti je čovjeku nekada naumpalo. Uzvišeni Allah im je otkrio
Iblisovo neprijateljstvo prema njima dvoma, zabranivši im da jedu plodove s
jednog drveta u Džennetu. To je bio vid ispita. Ali Iblis im se poče
dodvoravati. Uljepšao im je plod drveta i uvjerio ih da im je on iskreni
savjetnik. Govorio im je: “Ako budete jeli s ovog drveta, bit ćete besmrtni.”
Nije odustajao dok ih nije zaveo. I
oni probaše plod drveta, ogriješivši se prema svom Gospodaru, ali su se uveliko
pokajali i zatražili oprost od Uzvišenog Allaha. On im je uslišio molbu i
oprostio im, ali ih je istjerao iz Dženneta i vječnog blagostanja te ih
nastanio na ovom svijetu, boravištu nedaća i zamora. Tako se Adem nastanio na
Zemlji. Allah ga je opskrbio potomstvom, koje se umnožilo i razgranalo po
narodima sve do današnjeg dana. Potom ga je Uzvišeni uzeo k Sebi i uveo ga u
Džennet. Od trenutka kada je Allah spustio Adema i njegovu suprugu Havu na
Zemlju otpočelo je neprijateljstvo između Ademovih potomaka, s jedne strane, i
Iblisa i njegovih potomaka, s druge. Od tada su Iblis i njegovi sljedbenici u
stalnom sukobu s Ademovim potomcima; odvraćaju ih od upute, zabranjuju im dobra
djela, uljepšavaju im loše postupke udaljavajući ih tako od Božijeg
zadovoljstva i nastojeći ih zadržati u nedaćama kako bi zasluženo ušli u Vatru
na ahiretu.
Ali, Uzvišeni Allah nije uzalud
stvorio Svoje robove niti ih je zanemario, već im je poslao poslanike, koji će
im objasniti kako da obožavaju svoga Gospodara, s ciljem da im olakšaju život
te da bi doživjeli sreću i na ovom svijetu i na ahiretu.
Shodno tome, Uzvišeni je Allah
obavijestio ljude i džine da, kada im od Njega bude došla Knjiga ili kada im
bude došao poslanik koji će ih upućivati kako bi se približili Bogu i bili u
okrilju Njegovog zadovoljstva – neka ga slijede. Onaj ko bude slijedio Allahovu
uputu i vjerovao u Njegove knjige i poslanike te se pridržavao onoga što
naređuju poslanici neka se ne plaši, jer neće zalutati niti će biti pogođen nedaćom.
Naprotiv, steći će sreću i na ovom i na onom svijetu.[2] Ovako je
započelo kazivanje o čovjeku, a Adem i njegovo potomstvo živjeli su deset
stoljeća u pokornosti Uzvišenom Allahu i čistom monoteizmu. Nakon toga se
pojavilo mnogoboštvo (širk) i robovanje drugome mimo Allaha, pa je On poslao
Nuha, alejhisselam, Svog prvog poslanika, u namjeri da poziva ljude da
obožavaju samo Allaha i da odbace mnogoboštvo/politeizam. Nakon toga su se
nizali poslanici, u različitim vremenima i mjestima, s neznatnim razlikama u
određenim vjerskim propisima, koji se nisu razlikovali u suštinskim stvarima:
pozivanje u islam, vjerovanje i obožavanje samo Allaha odbacujući obožavanje
drugoga mimo Njega. Tako je bilo sve do Ibrahima alejhis-selama koji je pozvao
svoj narod da odbaci kipove i da obožava samo Allaha. Uslijedilo je poslanstvo
njegovim potomcima, Ismailu i Ishaku, a potom potomstvu Ishaka, alejhis-selam.
Najistaknutiji poslanici Ishakovog potomstva bili su: Jakub, Jusuf, Musa,
Davud, Sulejman i Isa, alejhimes-selam.
Nakon Isaa (Isusa), alejhisselam, nije
više bilo poslanika iz redova Benu Israila.
Uslijedila je Objava potomstvu
Ismaila, alejhis-selam, jer je Uzvišeni Allah odabrao da Muhammed, s.a.v.s.,
bude posljednji vjerovjesnik i poslanik, a njegovo poslanstvo da bude konačno,
a knjiga koja mu je objavljena, a to je Kur’an, bude posljednja Knjiga
posljednja uputa čovječanstvu!
Shodno navedenom, ova je objava
sveobuhvatna i kompletna, namijenjena je ljudima i džinima, Arapima i
nearapima, dostatna svakom vremenu i mjestu, svim narodima i za svaku priliku.
Ne postoji dobro djelo, a da na njega nije uputila, niti postoji neko zlo, a da
na njega nije ukazala. Uzvišeni Allah ni od koga neće prihvatiti drugu vjeru
osim one u koju je pozivao Muhammed, s.a.v.s.[3]
Izvor: Islam suština, vjerski propisi,
dogmatika i načela, prof. dr. Muhammed Ibrahim el-Hamed, str. 19-21.