Tevhid – Monoteizam, jedina prava vjera u Boga

Uvod

Sva hvala pripada Allahu, neka su salavat i selam na Njegovog Poslanika, porodicu Muhammeda, njegove ashabe i sve koji ih slijede na najljepši način do Sudnjeg dana.

Tematika monoteizma, ili kako mi muslimani kažemo – tevhid, jeste izuzetno važna za svakog muslimana. To je srž ove vjere i suština poruke s kojom je Allah poslao Svoga Poslanika.

Kao što nam Kur'an govori, s istom porukom su poslani i svi prethodni poslanici.

Suština tevhida, kao što ćemo vidjeti, jeste u samom značenju te riječi. Tevhid u arapskom jeziku dolazi od značenja jedinstva i jednoće. Kada kažemo tevhid Allaha, govorimo o Njegovoj apsolutnoj jedinstvenosti. To ima dvostranu dimenziju: postoji ono što trebamo vjerovati i biti ubijeđeni da je tako, i postoji ono što se od nas traži da radimo kako bi taj tevhid bio potpun.

Dakle, tevhid ima i teorijski i praktični aspekt.

Kada to sagledamo u cjelini, vidimo da prva stvar koja ulazi u tevhid jeste vjerovanje da je Allah jedan i jedini istinski Gospodar svega.

Tevhid Gospodarstva – brige i uprave nad stvorenjima

Iz toga vidimo nekoliko ključnih stvari: jedan Stvoritelj, jedan Gospodar, Onaj koji je sve stvorio i koji svime upravlja. U toj vlasti nema sudruga, niti Mu iko može biti ravan, a kamoli iznad Njega.

On je Gospodar svih, za razliku od nekih shvatanja, gdje se može steći dojam da određeni narod prisvaja Boga samo za sebe. Muslimani vjeruju da je Allah Gospodar svih ljudi, svih stvorenja – Onaj koji sve stvara, održava i o svemu brine.

Riječ Rabb u arapskom jeziku ne znači samo gospodar, nego uključuje značenja odgoja, upravljanja, brige i usmjeravanja. Njegova briga se manifestuje na više načina: kroz stvaranje, kroz opskrbu i kroz omogućavanje života. Vidimo da Allah daje opskrbu svim ljudima, bez izuzetka – i muslimanima i nemuslimanima. To je zato što je On njihov Gospodar.

Druga vrsta brige jeste briga za uputu. Allah je slao poslanike od prvog čovjeka do posljednjeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi ljudima ukazao na ispravan put. Kao što hrani njihova tijela, On hrani i njihova srca Objavom. Nije ih ostavio da žive kako žele, nego im je pokazao najbolji način života.

Ova osobina Gospodara spominje se već na početku Kur'ana: “Elhamdulillahi Rabbil-‘alemin” – hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Time se jasno pokazuje da je On Gospodar svih, bez izuzetka. Zato je poslao Objavu svim ljudima i slao je mnoge poslanike svakom narodu.

Kada čitamo Kur'an i hadise, vidimo da se mnoge dove upućuju Allahu upravo imenom Rabb – jer to ime obuhvata sve razloge zbog kojih se čovjek obraća Allahu: On stvara, posjeduje, upravlja i upućuje.

Prvi aspekt tevhida jeste Allahovo upravljanje svim što postoji. Ništa se ne dešava bez Njegovog znanja, moći i kontrole. Niko Mu u tome nije ravan – ni djelimično, ni u potpunosti.

Njegova vlast je savršena i neovisna – ne dolazi od ljudi niti zavisi od bilo koga.

Allah kaže da nema ničega, ni koliko trun, na nebesima ni na Zemlji, a da nije u Njegovom znanju i zapisano. To pokazuje da Njegovo gospodarstvo uključuje potpuno znanje o svemu. Također, On čuje i odaziva se. Čak i nevjernici, kada zapadnu u nevolju, obraćaju se Njemu – jer znaju da je On jedini istinski Gospodar.

I dio Njegovog gospodarstva jeste da se brine o svim robovima i odaziva se njihovim dovama, čak i onima koji ne vjeruju, jer je On Gospodar svega na ovom svijetu. Da bi se vidjelo da li je čovjek zahvalan ili nezahvalan.

On se odaziva i muslimanu i nemuslimanu, ali se ne odaziva na ono što je grijeh – ako čovjek traži grijeh, Allah mu to ne daje. Međutim, ako moli za nešto drugo, Allah mu se može odazvati.

To vidimo kroz mnoge primjere – i muslimani i nemuslimani su dovili Allahu i osjetili odgovor na svoje dove, dobili su ono što im je bilo određeno.

To je, kao što sam rekao, jedan aspekt tevhida.

U nastavku ćemo, ako Bog da, govoriti i o druga dva dijela tevhida.

Tevhid savršenstva

Nakon što smo završili prvi dio tevhida, odnosno jedan dio islamskog monoteizma – a to je jednoća gospodarstva, vlasti i brige – dolazimo do drugog dijela.

Iako su ovi dijelovi međusobno isprepleteni i u stvarnosti nerazdvojni, mi ih ovdje razdvajamo samo radi lakšeg razumijevanja. Tevhid u islamskom značenju je jedna cjelina, i ne može se ostvariti sve dok čovjek ne vjeruje i ne praktikuje sva tri njegova dijela. Sljedeći dio jeste jedinstvo savršenstva.

Allah, subhanehu ve te'ala, obavještava nas da je On savršen i potpun, bez ikakve mahane. O tome nam govori i kroz Svoja imena: “I Allah ima najljepša imena.” Zašto su Njegova imena najljepša? Ne zato što ih je samo lijepo izgovoriti, nego zato što nose najuzvišenija i najsavršenija značenja i ukazuju na ono što se nalazi kod Njega.

Kada kažemo Allahovo ime Er-Rahman (Svemilosni), to znači da On posjeduje potpunu i savršenu milost koja obuhvata sva stvorenja.

Kada kažemo El-‘Alim (Sveznajući), to znači da Njegovo znanje obuhvata sve – sve što postoji, bez izuzetka.

Allah je neka Svoja svojstva opisao kao najpotpunija, pa kaže:

Erhamur-rahimin – Najmilostiviji među milostivima,

Ahkemul-hakimin – Najmudriji među mudrima,

Asra‘ul-hasibin – Najbrži u obračunu.

Također nalazimo i druge opise:

Hajrun-nasirin – Najbolji pomagač,

Hajrun-fatihin – Najbolji koji daje izlaz,

Hajrul-fasilin – Najbolji koji razlučuje,

Hajrur-razikin – Najbolji opskrbitelj.

Vidimo da postoje pojedinačni primjeri, ali i opći principi iz kojih zaključujemo da su sva Njegova svojstva savršena, čak i kada nisu pojedinačno nabrojana.

Jedan od najjasnijih ajeta koji govori o tome jeste: “Qul huvallahu ehad.” To je prvi ajet sure El-Ihlas. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan da opiše svoga Gospodara, objavljeno mu je:

“Reci: On je Allah – Jedan (Ehad).” Nije rečeno vahid (jedan u brojnom smislu), nego ehad – apsolutno jedinstven, bez ikakvog sličnog.

Zatim: “Allahu-s-samed” – Allah je Onaj kome se svi obraćaju u svojim potrebama, zbog Njegove potpune neovisnosti.

“Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije.” Time se jasno negira svaka mogućnost sličnosti, potomstva ili ravnopravnosti s Njim. Jer da ima nekoga sličnog ili ravnog, ne bi bio apsolutno jedinstven, niti bi zasluživao obožavanje.

Jedan od aspekata ovog savršenstva jeste da je Allah jedinstven u svakom Svojstvu – niko Mu nije ravan ni djelimično ni u potpunosti.

Također, dodatno savršenstvo vidimo u spajanju određenih imena.

Naprimjer: Allah je El-Gafur (Onaj koji prašta) i istovremeno El-Kadir (Moćni).

Samo praštanje je savršenstvo, i sama moć je savršenstvo, ali kada se spoje – dobijamo još potpuniju sliku: On je Moćni koji, uprkos Svojoj moći da kazni, oprašta i pokriva grijehe, zato se u Kur'anu opisuje kao Moćni, Koji prašta.

Isto tako: El-‘Aziz (Nedostižni, Silni) i El-Hakim (Mudri).

Njegova sila je takva da Mu se ništa ne može oduprijeti, a Njegova mudrost je savršena – pa su Njegove odluke ne samo neizbježne, nego i savršeno pravedne, pa je On i ono što dolazi neupitno, ne samo zbog Njegove sile, nego i mudrosti.

Jedan od ajeta kaže: “Da li znaš da iko ima ime kao Njegovo?” Ovdje se ne misli samo na sam naziv, nego na značenje. Čovjek može imati ime koje nosi određeno značenje, ali to ne znači da zaista posjeduje to svojstvo. Međutim, Allahova imena nužno ukazuju na stvarna, savršena svojstva.

Zato niko nije poput Njega, kao što Allah kaže: “Niko nije kao On.” Šta god čovjek zamisli – Allah nije takav, nego je uzvišeniji i savršeniji od toga.

Postoji i jedno opće pravilo: “Allahu pripadaju najuzvišenija svojstva.” To znači da svako savršenstvo u apsolutnom smislu pripada Allahu, a svaka manjkavost je nemoguća za Njega.

Ako je pravda nešto što je vrijedno kod ljudi, onda Allah pri Sebi pravdu, On je sama pravda. Ako je mudrost pohvalna osobina kod ljudi, i ako je znanje pohvalna osobina kao ideja (ne znanje koje se nalazi kod ljudi, nego znanje samo po sebi), onda je On El-‘Alim i ‘Allam — što predstavlja jači oblik izražavanja značenja znanja i ukazuje na njegovu potpunost i udaljenost od svake mahane u znaju.

Kur’an je došao da pripiše, prizna i opiše ovo savršenstvo na razne načine. Spomenut ćemo ovdje samo dva, a prvi od njih ima dva oblika: preko riječi hamd i preko riječi subhan.

Riječ hamd se kod nas prevodi kao “hvala”, ali bolji prijevod je “veličanje”. To je ujedno i prva riječ u Kur’anu: Elhamdulillahi Rabbil-‘alemin — sva pohvala i veličanje pripadaju Allahu. To znači da je On toliko velik i savršen da Mu svaki oblik veličanja dolikuje i da ne postoji ništa što se suprotstavlja toj pohvali. Zato je Allah počeo Kur’an ovim izrazom, jer je to najveća istina. On govori istinu, a najveći oblik istine jeste veličati Najuzvišenijeg. On je El-Hakk (Istina), i nema veće istine od toga da se istina veliča.

Drugi oblik jeste riječ subhan. Ona se često prevodi slično, ali ima drugačiji pristup. Dok hamd direktno pripisuje savršenstvo (pozitivno), subhan to čini indirektno — negirajući svaku manjkavost. Tesbih (izraz “subhanallah”) ukazuje na to da je Allah daleko i uzvišen iznad svake mahane. Sama riječ nosi značenje udaljavanja — kao da se nešto udaljava od nečega, pa je tako Allah udaljen od svakog nedostatka.

Na taj način vidimo dva pristupa: direktno pripisivanje savršenstva i negacija manjkavosti. Kada se negiraju sve manjkavosti, ostaje potpuna savršenost. Međutim, negacija u Kur’anu nije cilj sama po sebi, nego sredstvo da se potvrdi suprotno — savršenstvo.

Naprimjer: “Ne obuzima Ga ni drijemež ni san.” Poenta nije samo negacija sna, nego potvrda Njegove potpune snage i neovisnosti. Svaki oblik negiranja nečega od Allaha u suštini potvrđuje savršenstvo koje je suprotno toj mahani.

Kur’anski pristup nije da se stalno govori šta Allah nije, nego prvenstveno šta On jeste. Negacija dolazi samo kao dopuna u određenim situacijama, da dodatno potvrdi savršenstvo.

Drugi način ukazivanja na savršenstvo jeste kroz Allahova imena poput Es-Selam i El-Kuddus. Oba imaju slično značenje — Onaj koji je čist i sačuvan od svake mahane. Es-Selam ukazuje na onoga koji je sačuvan od svakog nedostatka i koji daje sigurnost, dok El-Kuddus ukazuje na potpunu čistoću i uzvišenost iznad svake manjkavosti.

Na ovaj način vidimo kako je Allah, subhanehu ve te‘ala, kroz Kur’an pripisao Sebi savršenstvo i kao i jedinstvo tog savršenstva. Iz toga proizlazi da muslimani ne prihvataju da robuju biću koje ima manjkavosti. To je jedan od glavnih razloga zašto muslimani ne prihvataju da je Isa, alejhi selam, Bog.

Onaj ko čita evanđelja naići će na opise koji ukazuju na ljudske osobine: rođenje, potreba za hranom, slabost. Spominje se i da je osjetio da je iz njega izašla snaga bez njegove volje. Kako može neko imati savršenu moć, a da mu se nešto oduzme bez njegove volje? Također, molio je Boga, što ukazuje na potrebu — a potreba je osobina stvorenja, dok je neovisnost osobina Boga.

Kao što je nužno da je Bog neovisan, tako je nužno da je stvorenje ovisno. Ta potreba za drugim jasno ukazuje da takvo biće ne može biti Bog.

Na kraju, Allah kaže: “Zovite Allaha ili zovite Er-Rahmana — kako god Ga zvali, Njegova su imena najljepša.”

Tevhid službe i robovanja – ujedinjenje cilja

Sada dolazimo do ovog zadnjeg aspekta, koji je isto tako veoma bitan u tevhidu. Ovaj prvi dio bio bi teoretski dio, a to je ono što je vezano za naše vjerovanje — da budemo ubijeđeni da je tako: Njegovo jedinstvo u vladavini, upravi i brizi, te Njegovo jedinstvo u savršenstvu. To je, možemo reći, teoretski dio; to je tako i mi tu ne možemo ništa utjecati. Bitno je da budemo ubijeđeni u to.

Ovaj zadnji dio tevhida veže se i za ono što mi radimo, pa je upravo tu jedna od bitnih razlika u tome kako poimamo monoteizam. Da bi čovjek bio monoteista u islamu, postoji nešto što i on mora uraditi — ne samo ono što je vezano za vjerovanje u Boga, nego i njegovo ponašanje prema Bogu.

Treći dio tevhida jeste jedinstvo službe, jedinstvo cilja i jedinstvo ljubavi. Kada smo rekli da je Allah Onaj koji se o nama brine, sve nam daje, sve nam je dao — upućuje nas, hrani nas, omogućio nam je sve što imamo — tada se javlja jedan od osnovnih osjećaja u čovjeku, a to je zahvalnost na učinjenom dobru.

Spoznaja onoga što nam je Bog dao neminovno mora rezultirati zahvalnošću. Imamo i primjer među ljudima: nekada ljudi ne mogu ili neće da prihvate da dobročinstvo od Boga prema nama podrazumijeva zahvalnost kao nužnu reakciju. Zamislimo situaciju: zapadneš u tešku situaciju, dijete ti se razboli, nemaš novca da mu pomogneš, a onda dođe neki čovjek i odvede dijete kod doktora, plati sve troškove i spasi ga. Šta ćeš osjećati prema tom čovjeku? Kakav oblik zahvalnosti ćeš osjećati?

Nećeš samo ti osjećati zahvalnost — i dijete ćeš učiti da poštuje tog čovjeka, da ga ne smije ružno pogledati dok je živ. On će to prenijeti i na svoju djecu. Generacijama će se pamtiti to dobro koje su osjetili od tog čovjeka.

A koliko tek dobra imamo od Allaha? Allah, subhanehu ve te‘ala, kaže da nemamo nikakvo dobro a da nije od Njega. Koliki onda stepen zahvalnosti čovjek treba da osjeća prema Bogu?

Druga strana koja proizlazi iz toga jeste ljubav. Dobročinstvo prema tebi neminovno rađa zahvalnost i ljubav.

Zatim, drugi aspekt koji smo spomenuli — Jedinstvo savršenstva. Čovjek je po svojoj prirodi sklon da se divi onome ko je iznad njega. Ne govorimo samo o odnosu čovjeka i Boga — čak i među ljudima, čovjek se divi onome ko je u nečemu bolji od njega, makar to bila samo jedna osobina.

Danas vidimo primjere: glumci, pjevači i slično — neko ima jednu osobinu u kojoj je uspješan, a ostatak njegovog života možda nije za primjer, ali mu se ljudi ipak dive. To je prirodan osjećaj koji je Allah stvorio u čovjeku, kako bi ga usmjerio ka robovanju Njemu — jer je Allah savršen u svakom pogledu.

Kakvo onda divljenje čovjek treba da osjeća prema Bogu? To divljenje rezultira, s jedne strane, ljubavlju, a s druge strane poniznošću.

Ovaj treći dio tevhida — tevhid obožavanja i služenja — u osnovi se gradi na tri stvari: ljubavi, divljenju i poniznosti. Iz toga proizlaze i sve druge stvari koje čovjek treba da osjeća prema Bogu: oslonac, nada, čežnja, strah, bogobojaznost i slično. Ali ove tri su temeljne.

Dakle, zadnji dio tevhida jeste ono što mi trebamo da radimo prema Bogu da bismo bili pravi monoteisti — muvehhidi. Naš odnos prema Bogu treba da bude ispravan. Vidimo da islam spaja teoriju i praksu: teoretski tevhid i praktični tevhid.

Svi poslanici su na to pozivali. Allah nas je obavijestio da je svaki poslanik nosio istu poruku: služite samo Allahu, samo Njega obožavajte, samo Njemu ibadet činite. To je bila osnovna poruka.

Allah negira da se ikada desilo da je neki poslanik pozivao ljude sebi. Kaže da nije dao čovjeku Knjigu i mudrost, a da on kaže: “Služite meni”, nego: “Služite samo Allahu, Gospodaru.” Time se jasno negira da je ijedan poslanik pozivao sebi — svaki od njih je pozivao Allahu.

To je suština poziva svih poslanika. Malo je ljudi pravilo problem u samom vjerovanju u postojanje Boga i neke osnovne istine o Njemu — to je čovjeku urođeno. Međutim, šejtan je zaveo ljude da pomisle kako im trebaju posrednici između njih i Boga.

Problem naroda kojima su dolazili poslanici bio je u tome što su smatrali da je put do Boga komplikovan, pa su tražili “veze” koje će ih približiti Bogu. Mislili su da će tako lakše doći do Njega, a zapravo su promašili put.

Takvo razmišljanje proizlazi iz lošeg mišljenja o Bogu. Čovjek mora prvo pomisliti loše o Bogu da bi tražio posrednike: da mu se Allah neće odazvati, da mu je otežao put, da mu nije blizu. Da ima lijepo mišljenje o Bogu — da zna da mu je Allah bliži, milostiviji i spremniji da mu odgovori nego bilo ko drugi — nikada se ne bi okrenuo drugima.

Zato su poslanici govorili: idite direktno Allahu, ne trebaju vam posrednici. Put do Allaha je otvoren — nemojte ga sebi komplikovati i gubiti ga misleći da ćete ga skratiti.

Postoji izreka: “Okolo je bliže.” Kada čovjek pokuša da skrati put, često se desi da ga potpuno promaši. Pravi put je uvijek najbolji put, a “prečice” često na kraju ispadnu najskuplje.

Na kraju, važno je spomenuti još jednu stvar. Cijelo vrijeme koristimo pojam “obožavanje” ili “ibadet”. Šta muslimani zapravo podrazumijevaju pod ibadetom? To je pitanje koje nekima zna biti nejasno, ali kada se pojasni, postaje jasno.

Šta je ibadet? Bit će jasnije ako to precizno definišemo.

Ibadet se može posmatrati na više načina, ali ukratko: ibadet je sve ono što je Allahu ugodno, što je On naredio da se čini samo Njemu, i što je popraćeno djelom srca. Dakle, ibadet nije samo vanjsko djelo, nego prije svega stanje srca.

Čovjek najprije ibadet čini srcem: kroz ljubav, želju da se približi Allahu i da Mu ugodi, kroz osjećaj ovisnosti o Njemu i nadu u Njegovu milost. S druge strane, tu je i strah — da to ne izgubi ili da ne učini nešto što bi ga udaljilo. Sva ta stanja srca su temelj ibadeta.

Da bi ibadet bio ispravan, moraju se ispuniti tri uvjeta:

da dolazi iz srca,
da je upućen isključivo Allahu,
da je u skladu s onim kako je Allah propisao.

Nije svako djelo koje čovjek smatra dobrim ujedno i Allahu ugodno. Mora postojati dokaz da je to djelo propisano i prihvaćeno. Ako djelo krene iz srca, bude iskreno upućeno Allahu i učinjeno na način kako je propisano — tada ono postaje ibadet.

Važno je naglasiti: ibadet nije samo tjelesni čin, poput sedžde. Ibadet obuhvata mnogo šire značenje. Svaki oblik izražavanja krajnje ovisnosti, poniznosti i traženja — spada u ibadet.

Naprimjer:

kada neko moli drugo biće za nešto što može dati samo Allah, on mu time pripisuje božanske osobine — i to postaje ibadet tom biću;
traženje zaštite u onome ko nema tu moć, posebno ako se radi o mrtvima, prelazi granice ljudskih mogućnosti i ulazi u ibadet;
pretjerana ljubav, kakva pripada samo Allahu, ako se usmjeri prema nekome drugom — također postaje oblik ibadeta.

Zato ibadet nekome nije samo izgovoriti da je neko “Bog - Stvoritelj”. Nego, ako mu se uputi nešto što pripada isključivo Allahu — i to već ulazi u širk.

U Kur’anu se spominje da su neki narodi obožavali druge mimo Allaha. To ne znači nužno da su ih uvijek nazivali Stvoriteljima, nego da su im upućivali ibadet: molbe, oslonac, strah, nadu i slično.

Također, jedan od oblika ibadeta jeste i slijepo slijeđenje u pitanjima halala i harama, dozvoljenog i zabranjenog. Kada neko dozvoljava ono što je Allah zabranio ili zabranjuje ono što je Allah dozvolio, pa ga ljudi u tome slijede — time mu daju pravo koje pripada samo Allahu.

Suština problema kod onih koji se obraćaju drugima mimo Allaha jeste u tome što, svjesno ili nesvjesno, pokazuju da im Allah nije dovoljan. Kao da neko drugi može dati više, brže ili bolje. To proizlazi iz lošeg mišljenja o Allahu.

Ispravno vjerovanje podrazumijeva da je Allah dovoljan za sve — da niko ne može dati više od Njega, niti je iko milostiviji od Njega.

Zato je suština ovog trećeg aspekta tevhida: da naš ibadet i naš život budu isključivo radi Allaha, i da živimo onako kako je On propisao.

Na kraju, vidimo da tevhid ima dva aspekta:

teoretski — ispravno vjerovanje u Allahovo Jedinstvo u vlasti, upravljanju i savršenstvu,
praktični — ono što mi činimo: da sav ibadet usmjerimo samo Njemu i da naš čitav život bude samo za Njega.

Nije dovoljno vjerovati da je Bog jedan, a zatim se obraćati drugima. Ako je Bog jedan, onda treba da bude Jedan i u tvom srcu, i u tvojoj praksi.

U suprotnom, čovjek može vrlo lahko skrenuti — čak i ako formalno tvrdi da vjeruje u jednog Boga.

Pripremio: mr. Redžo Muratović