Uvod
Pitanje identiteta Boga u Kur'anu i Bibliji predstavlja jedno od centralnih teoloških i polemičkih pitanja u savremenim međureligijskim raspravama. Često se iznosi tvrdnja da islam predstavlja diskontinuitet u odnosu na biblijsku tradiciju, te da „Allah“ nije isti Bog kojeg poznaju židovska i kršćanska objava. Ovakve tvrdnje najčešće počivaju na površnom razumijevanju jezičkih razlika, historijskih okolnosti i razvoja religijskog diskursa, a rjeđe na sistematskoj tekstualnoj i lingvističkoj analizi.
Ovaj rad ima za cilj da, kroz komparativno-teološki i lingvistički pristup, ispita tvrdnju o kontinuitetu identiteta Boga u Kur'anu i Bibliji. Analiza će obuhvatiti tri ključna aspekta: (1) unutartekstualne kur'anske tvrdnje o jedinstvu objave i kontinuitetu poslanstva, (2) biblijske paralele koje potvrđuju istovjetnost temeljne monoteističke poruke, te (3) lingvističku povezanost semitskih naziva za Boga, naročito termina „El“ i „Allah“.
Poseban fokus bit će stavljen na dekonstrukciju čestih prigovora, poput tvrdnje o „paganskom“ porijeklu imena Allah ili navodne nekompatibilnosti između islamskog i biblijskog koncepta Boga. Kroz analitičko čitanje primarnih izvora i oslanjanje na principe historijske i lingvističke dosljednosti, pokazat će se da razlike u terminologiji i kontekstu ne impliciraju razliku u samom referentu – tj. u Božijem identitetu.
Polazeći od premise da su Kur'an i Biblija dio šire semitske objavne tradicije, ovaj rad nastoji argumentirati da je riječ o teološkom kontinuitetu, a ne diskontinuitetu, te da je Bog kojem poziva Kur'an isti Onaj kojem su pozivali raniji poslanici.
Identitet Boga u Kur'anu i Bibliji: teološki i lingvistički kontinuitet
Jedinstvo Božijeg obraćanja i objave prema Kur'anu
Prema kur'anskom tekstu, Bog koji se obraća poslaniku Muhammedu jeste isti Onaj koji je komunicirao sa ranijim biblijskim poslanicima i praocima. Kur'an ovu tezu eksplicitno potvrđuje kroz niz tekstualnih paralela i samoreferencijalnih tvrdnji o kontinuitetu objave.
Primjer izravnog obraćanja Musau (Mojsiju) ukazuje na identitet govornika: „O Musa, Ja sam Allah, Gospodar svjetova“ [El-Kasas, 30]. Ova formula samopredstavljanja ima jasnu paralelu u biblijskom tekstu: „Ja sam Bog oca tvojega, Bog Abrahamov, Bog Isakov i Bog Jakovljev“ (Izlazak 3:6). U oba slučaja riječ je o identičnoj teološkoj strukturi: Bog se identificira kao Bog ranijih poslanika, čime se uspostavlja kontinuitet Objave.
Slično tome, radosna vijest Merjemi (Mariji) u Kur'anu dolazi od Boga putem meleka: „Allah te obveseljava Riječju od Sebe…“ [Ali ‘Imran, 45]. Ovaj narativ ima direktnu paralelu u Evanđelju: „Ne boj se, Marijo… i evo, začet ćeš i roditi sina“ (Luka 1:30–31). U oba teksta izvor poruke je isti – Bog, posredstvom anđeoske objave.
Kur'an dodatno eksplicitno naglašava jedinstvo objave: „Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega…“ [En-Nisa, 163]. Ova izjava potvrđuje da je izvor objave jedan, i da su Tevrat i Indžil također Božije knjige: „On objavljuje tebi Knjigu… potvrđujući ono prije nje; a objavio je Tevrat i Indžil“ [Ali ‘Imran, 3].
Centralna poruka svih poslanika jeste monoteizam. Kur'an prenosi riječi Isaa (Isusa): „Allah je moj Gospodar i vaš Gospodar, pa samo Njega obožavajte“ [Ali ‘Imran, 51]. Identična poruka nalazi se u Bibliji: „Gospodin Bog naš jedini je Gospodin“ (Ponovljeni zakon 6:4) i „Gospodu Bogu svom klanjaj se i njemu jedinom služi“ (Matej 4:10). Također, Ibrahim i Jakub oporučuju svojim potomcima da ostanu u vjeri u jednog Boga [El-Bekara, 132–133].
Na toj osnovi Kur'an upućuje poziv sljedbenicima Knjige: „O sljedbenici Knjige, dođite na zajedničku riječ između nas i vas: da obožavamo samo Allaha…“ [Ali ‘Imran, 64]. Ovaj poziv predstavlja teološki minimum zajedničkog monoteističkog identiteta.
Lingvistički kontinuitet: ime „Il“ (El) i „Allah“
Prigovor da se ime „Allah“ ne pojavljuje u Bibliji rješava se lingvističkom analizom semitskih jezika, koji dijele zajednički korijenski sistem.
U hebrejskom tekstu Starog zavjeta često se koristi ime „El“ (Il) kao oznaka za Boga. U Postanku 33:20 Jakov podiže žrtvenik i naziva ga „El Elohe Israel“ („Silni Bog Izrailjev“). Ovaj termin nije samo generički, nego se koristi i kao vlastito ime Boga u ranim semitskim tradicijama.
U Novom zavjetu prenosi se da Isus u ključnom trenutku izgovara riječi: „Eli, Eli, lama sabaktani?“ (Matej 27:46), što znači „Bože moj, Bože moj…“. Iako muslimani ne prihvataju sve detalje ovog novozavjetnog izvještaja kao historijski ili teološki autoritativne, ovaj citat je relevantan kao lingvistički indikator jezika i izraza koji su bili u upotrebi u Isusovo vrijeme. Sufiks „-i“ označava prisvojnost („moj“), što odgovara arapskom obliku „ilahi“. Time se potvrđuje da je semitski korijen „Il/El“ bio u aktivnoj upotrebi kao naziv za Boga, uključujući i period u kojem je djelovao Isus.
Kur'an također čuva ovaj lingvistički sloj kroz vlastite strukture, naročito u imenima meleka poput Džibril (Gabrijel) i Mikail (Mihael) [El-Bekara, 98], gdje sufiks „-il“ nosi značenje „Bog“ u širem semitskom kontekstu. Međutim, Kur'an ne ostavlja ovu vezu na implicitnom nivou, već je eksplicitno teološki određuje. U istom ajetu stoji: „Reci: Ko je neprijatelj Džibrilu – pa on, Allahovom voljom, spušta Objavu na tvoje srce… Ko je neprijatelj Allahu, i melecima Njegovim, i poslanicima Njegovim, i Džibrilu i Mikailu – pa Allah je, doista, neprijatelj nevjernicima“ [El-Bekara, 98].
Ovaj ajet jasno definira Džibrila i Mikaila kao Allahove meleke („meleke Njegove“), čime ih nedvosmisleno povezuje s Allahom kao njihovim Gospodarom i izvorom autoriteta. Ako se uzme u obzir da njihova imena sadrže semitski element „-il“, koji označava Boga, tada slijedi važna lingvističko-teološka implikacija: „Il“ na koji se odnose njihova imena nije neko drugo božanstvo, već isti Onaj kojeg Kur'an naziva Allahom. Drugim riječima, Kur'an preuzima postojeći semitski teonim i integrira ga u vlastiti teološki okvir, jasno identificirajući da se radi o istom Bogu.
Time se potvrđuje kontinuitet ne samo u jeziku, nego i u referentu: „Il“ iz ranijih semitskih tradicija i „Allah“ iz kur'anskog diskursa nisu različiti entiteti, već različiti jezički izrazi za istog Boga, čiji su meleci Džibril i Mikail.
Etimološki, „Allah“ dolazi od „al-ilah“ (Bog), gdje određeni član „al-“ označava jedinstvenost i apsolutnost — „Jedini istinski Bog“. Dakle, „El“ i „Allah“ nisu različita božanstva, nego lingvističke varijacije istog pojma unutar semitskog jezičkog kontinuuma.
Odgovor na prigovore o jeziku
Razlika u jeziku ne implicira razliku u referentu (Bogu). Ista ontološka stvarnost može biti označena različitim terminima u različitim jezicima.
Kur'an jasno naglašava da su poslanici slani narodima na njihovim jezicima: „Mi nismo poslali nijednog poslanika osim na jeziku naroda njegova“ [Ibrahim, 4]. Dakle, jezička raznolikost je nužna posljedica univerzalnosti objave, a ne dokaz teološke razlike.
Ako bi se tvrdilo da različiti jezici znače različite bogove, to bi dovelo do apsurda: Bog Isusa (aramejski), Mojsija (hebrejski) i Muhammeda (arapski) morali bi biti različiti, što je u suprotnosti s eksplicitnim tekstovima obje tradicije.
Dekonstrukcija tvrdnje o „paganskom“ porijeklu imena Allah
Tvrdnja da je „Allah“ izvorno pagansko božanstvo historijski i logički je neutemeljena.
Prema islamskoj tradiciji, monoteizam na području Meke seže do Ibrahima: „I kada smo učinili Hram utočištem ljudima…“ [El-Bekara, 125]. Kasniji politeizam predstavlja devijaciju, a ne izvorno stanje.
Čak i predislamski Arapi priznaju Allaha kao vrhovnog Boga: „A ako ih upitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, sigurno će reći: Allah“ [Lukman, 25]. Njihov problem nije bio negiranje Allaha, već pridruživanje (širk).
Paralelno, u starim kanaanskim tekstovima „El“ označava vrhovno božanstvo u politeističkom panteonu. Međutim, to ne znači da je biblijski „El“ paganski bog, nego da je izvorni monoteistički koncept kasnije iskrivljen.
Logička dosljednost nalaže: ako prisustvo imena u paganskom kontekstu diskvalificira „Allah“, onda bi isto moralo važiti i za „El“. U oba slučaja riječ je o istom fenomenu – historijskoj degeneraciji monoteizma u politeizam, nasuprot kojem su poslanici konstantno pozivali na povratak čistom tevhidu.
Zaključak
Analiza kur'anskih i biblijskih tekstova, uz lingvističko razmatranje semitskih naziva za Boga, ukazuje na konzistentan obrazac teološkog kontinuiteta, a ne diskontinuiteta. Kur'an se samopozicionira kao nastavak ranijih objava, eksplicitno tvrdeći da je Bog koji se obraća Muhammedu isti Onaj koji je govorio Nuhu, Ibrahimu, Musau i Isau. Ova tvrdnja nije samo deklarativna, već je potkrijepljena sadržajnim paralelama u poruci, strukturi objave i centralnom pozivu na isključivi monoteizam.
Biblijski tekstovi, s druge strane, potvrđuju temeljnu monoteističku paradigmu kroz identične ili blisko srodne formulacije o jedinstvu Boga i isključivosti obožavanja. Kada se ovi tekstovi čitaju komparativno, postaje jasno da razlike koje postoje ne zadiru u sam identitet Boga, već proizlaze iz historijskog konteksta, jezika i kasnijih teoloških interpretacija.
Lingvistička analiza dodatno učvršćuje ovu tezu. Semitski korijen „Il/El“, prisutan u hebrejskom, aramejskom i arapskom jeziku, predstavlja zajedničku osnovu za razumijevanje Božijeg imena. Kur'anska upotreba imena „Allah“ ne predstavlja novinu u ontološkom smislu, već preciziranje i reafirmaciju istog pojma unutar arapskog jezičkog sistema. Integracija ovog korijena u imenima meleka (Džibril, Mikail), kao i njegova prisutnost u biblijskim tekstovima, potvrđuju kontinuitet referenta uprkos terminološkim razlikama.
Konačno, česti polemički prigovori – bilo da se odnose na jezik ili na navodno pagansko porijeklo imena „Allah“ – pokazuju se kao metodološki neodrživi kada se podvrgnu dosljednoj historijskoj i lingvističkoj analizi. Prisustvo istog ili srodnog imena u različitim religijskim kontekstima ne implicira pluralitet božanstava, već svjedoči o složenom procesu prenošenja, reinterpretacije i, u određenim fazama, devijacije izvorne monoteističke poruke.
Na temelju iznesenih argumenata može se zaključiti da Kur'an i Biblija, uprkos razlikama u izrazu i teološkim razradama, upućuju na istog Boga. Razlike su, u najvećoj mjeri, epistemološke i hermeneutičke, a ne ontološke prirode. Takvo razumijevanje otvara prostor za precizniji i intelektualno pošteniji međureligijski dijalog, utemeljen na zajedničkim temeljima monoteizma.
mr. Redžo Muratović